Rodjen sa umom starog čoveka i darovan sa infinite jewels of wisdom do 12e godine je bio u egzistencijalnoj krizi, u 13oj su ga fatalne misli o samoubistvu koje će ga pratiti do nekog šestog albuma zamalo sustigle, sa 18 je napisao posttraumatsku paranoidnu himnu “Mind Playin Tricks”, sa 21 je snimio najdepresivniji storiteling rep ikad “A Minute To Pray A Second to Die” (najjači naslov za storiteling stvar posle “ Me and Jesus the Pimp in a ‘79 Granada Last Night” od The Coup) sa 23 je bio introspective sa zrelošću 45-ogodišnjaka (”Now I Feel Ya”) a već do 25e je morao da uzme brejk i provede neko vreme u mentalnoj instituciji. Da ovo hip-hop sranje nije počelo 40 godina ranije u Bronksu, verovatno bi povukao obarač još u adolescentnom dobu ali hvala Kool Hercu i krek epidemiji pa mršavo tetovirano telo repa ima svoju dušu u formi Brad Jordana aka Scarface-a.
Imao je 31u godinu kada je snimio ovu, možda najidiličniju “feel good” pesmu koju jedan geto ima i opisao scene u kraju na taj način da alkoholizam u hudu i pokvareni tosteri mogu da u meni izvuku veću nostalgiju nego Fonzi koji glanca motor dok čeka svoj milkshejk u pauzi izmedju šašavih avantura.
Rap bez Scarface-a je kao lion king bez Mufase, okeani bez izgubljenog grada Atlantide, kao Bloodsi bez Tookie-a, američki veterani bez Brus Springstina, Nas bez Ill Willa, kao grešnik bez zrna savesti… “I survived the game of life nigga, fuck some skills”. Salute.
Оставите одговор