90s, ah to romantično doba u kom su kriminalci u šarenim trenerkama okićeni zlatom i pištoljima trčali ulicama kao jednorozi apokalipse, doba u kom je rat bio regularna stvar na malim ekranima kao danas Zadruga i pre svega doba u kojem se na ovoj teritoriji apsolutno sve pretvaralo u totalno sranje preko noći. U tom periodu šaka ljudi se usudila da radi onu muziku u kojoj crnci naizgled 80% vremena viču YO! a ostalih 20% žene nazivaju pogrdnim imenima. Biti reper u zemlji gde su sankcije cockblokovale sve kulturološke pipke krakena sa zapada bilo je egzotično kao ukus step soka od breskve.
Snimanje rep pesme je sigurno bilo poduhvat, jer od tehnologije preko nepoznavanja materije ljudi iz produkcionog sektora („Tonac nije siguran šta je loop“) do izdavača i medija bio je to put preko trnja koje je retke doveo do zvezda, a sad samo zamislimo šta je bilo potrebno da se snimi jedan spot. Video prezentacija pesme je bila ozbiljan milestone u karijeri svakog ozbiljnog rep izvođača, ne kao danas gde ti i tvoja keva uzmete telefon i snimite spot za 12 minuta, okačite na yt i voilà mama uspeo sam! Tako da bi najbolje bilo da odmah staviš malu kacigu i sedneš na zadnje sedište ovog Loudpack vremeplova posvećenog najistaknutijim hip-hop video ostvarenjima ove ere.
Money Cash Brothers – Oko Vas (1992)
Kada je izleteo New Jack City, 1991. godine, mislim da nije bilo filma na koji su se više pržili reperi i dileri u Americi. Iako je Ice T tu prvi put glumio pandura, to nije promenilo činjenicu da su svi posle gledanja filma bili nabrijani na Vesli Snajpsa u ulozi Nino Brauna i na njegovu ekipu Cash Money Brothers. Dok u Americi imaš kolko oćeš primera za to koliki je uticaj film imao, iznenađujuće je da je i do nas taj talas stigao tako brzo. Već 1992. pojavljuje se ekipica koja isto kao i u filmu u svom krugu ima i žensku osobu, koja doduše nije tu da upucava bivše saradnike u sred bela dana, nego da drugi krug refrena malo opusti pratećim vokalom. Dok ne znam ko su G Money i Duh Duh Man ovde, ako kažem da je u ovoj grupi bio Bane 187, sa 14 godina i lancem oko vrata, jasno će vam biti ko je Nino Brown. I dok je tema pesme njihovo putovanje busem od tačke A do tačke B, susret sa zakletim neprijateljem a.k.a. šoferom i želja ostalih putnika da budu u društvu ove ekipice, to nije sprečilo ove momke i mladu damu da još tad pokažu Agassi tike, zlatne felne na nekim nestandardnim kolima za Srbiju pored kojih brejkuju, pa čak i prangiju. Da prangija nije tu tek tako, saznajemo u Banetovoj strofi kojeg je tolko iznervirao potez ranije pomenutog šofera (tražio je reperima kartu za prevoz) da samo može da mu ponudi opciju da skine odelo i da primi metak u čelo, ali se sve ipak dobro završava i cela klika stiže na odredište, gde može da đuska i kulira sa svojim vršnjacima. Ako izuzmemo želju momka koji je montirao spot da isproba svaki efekat koji mu je bio dostupan u tom trenutku i učini njegove aktere jedva prepoznatljivim, spot i pesma ostaju jedno jako svedočenje o počecima repa i gasu koji se furao u to vreme.
Who Is The Best – Deca Revolucije (1992)
Legenda kaže da je Bane Sanšajn doneo prvu kasetu N.W.A. u Beograd i zarazio Srbe gengsta repom, ali pravi Ćirilo i Metodije rep kulture, ono što je Boban Petrović bio 70-ih za disko i funk bio je za hip-hop početke Aleksandar „MC Best“ Dzankić. Krajem osamdesetih on osniva Who is the Best, grupu koja je kroz karijeru menjala stilove prateći skoro u korak trendove Američke rep muzike, a na samom početku su koristili aktivistički zvuk pobune pod uticajem Public Enemy-a. Na pesmi koja je slično većini repa iz ere Komodora danas ostarila dobro koliko i trajna Janet Jackson iz 85-e, koriste Monogamijin deliveri kako bi poručili Slobodanu Miloševiću da će revolucija definitivno biti prenošena na televiziji i da će je doneti Ivana Negativ koja priziva duh hipi komune iz ere Dece Cveća, ali uspeva da ode samo do visina balkanskog treš popa koji ima mesto jedino na „priceless“ stranicama srpskog fejsbuka. Pesma sadrži i neke proročke linije u kojima ćete naći prozivke za današnje krojače naše sudbine i učesnike svake vlasti kao što je Krle – čovek koji svoju inteligenciju dokazuje forsiranjem izraza „stupidno“ i Šaper iz Idola, a reč je o liniji koja danas zvuči jezivije nego 1992-e: „nikom više / ne verujem, nemam ni idole – tripovi i laži mene stašno bole„.
Izmešane su antiratne emocije sa anti-vlada i anti-Sloba emocijama uz naše uobičajene pretenzije ka patetisanju kako smo bili crne ovce sve od vajkada, ali je uočljivo da je ovo prva generacija koja uviđa ono što njihovi roditelji nisu mogli – sve je prevara, izrađeni smo i namagarčeni i ne pitaš se ništa, ali bar možeš da repuješ o tome i pokažeš im da si na tragu istini. Praktično je ovo prva – Sistem Te Laže pesma bez tapšanja sebe po ramenu, ovo je njihov doprinos poslednjim danima kada se mislilo da muzika može promeniti svet nabolje. Pesma nosi ime „Deca Revolucije“, ali su mladi WITB bili svesni da nemaju snage za revoluciju, jedino što su želeli je da kao 2Pac postave klicu za neko seme koje će jednog dana iznići u glavama ljudi sposobnih da iznesu revoluciju. Ipak sumnjam da Džo Bagerista danas ne psuje MC Bestu majku kada ova stvar naiđe na radiju.
Robin Hood – Otpisani (1992)
Dok je WITB bio poznatiji, Robin Hood je pratio rep pravilo da su manje eksporanirane grupe uvek cenjenije, a sa liderom grupe – Kizom, koji se u rep zaljubio preko popularnih filmova što su nam stizali preko bare kao „Breakdance“ i „Beat Street“, predstavljali su retku rep grupu oko koje je postojao konsenzus kako nisu napravili nijednu veliku grešku. I stvarno ni u ovoj pesmi nisu krenuli stazom osude za mlade generacije koje su se odale nemoralu kriminala jer su generaciju „otpisanih“ opravdavali teškom situacijom u slomljenoj zemlji, koristeći aksiom kako „nisu deca kriva“, filozofiju koju smo napustili jer se više niko ne seća odakle je sve počelo – da li od klinaca koji se školuju na „Čituljama“ ili od njihovih roditelja koji nisu mogli da kreiraju zdraviju atmosferu u svojoj kući jer su bili zauzeti zakucavanjem eksera u svoj prst radi pobune zbog neplaćene dvogodišne plate, protesta koji neće preneti niko.
I ova pesma sadrži nenamerno političko predviđanje sa linijom „ako želiš da uspeš i da budeš dobar danas ti je najbolje da budeš grobar“, onim tipom rečenice koja se sa prošlim predsednikom ispunila u daleko luđem smislu nego što ju je autor ikada zamislio i tako nadživela samu pesnikovu nameru. U par momenata je rimovanje skoro komično, naprimer baja repuje „čitaju novine prepune tračeva a deca im stradaju od krvavih noževa“ jer je shvatio da „mačeva“ ipak ne može rimovati jerbo nismo u dobu inkvizicije iako na kraju spota svi okupljeno prizivaju Boga i silu Gospoda kao da su na opelu državne zajednice i Jugoslovenskog društva uopšte. Tražili su Božji znak ali umesto njega smo dobili otkrovenje da kifla ide dobro uz umakanje u jogurt a tigar na temenu glave od Neše Twinza je bio jedini znak kojim nam je dobri Gospod stavio do znanja da je molbu za rešavanje naših vapaja prosledio prognanom princu tame Gavrilu.
Beat Street – Beograd (1992)
Praktično pioniri naše scene, Beat Street su zajedno sa Đogani porodicom prvi na ovom prostoru istinski osetili povezanost sa potlačenim crnim narodom preko okeana i shvatili da je na njima da preuzmu ovu umetnost koja će im pomoći da lakše prekrojavaju stvarnost u kojoj žive kao građani drugog reda, odnosno realnost u kojoj se osećaju se kao jedna trećina čoveka. Husa, Ljuba, Beba i njihova ekipa su brejkovali, fristajlovali, bitboksovali, tagovali su grafite i repovali, koristeći obilato sve elemente hip-hop kulture i kročeći put za Marčela i Frenkija koji će 10 godina poražavajuće da saopšte ljudima kako su za njih 4 hip-hop elementa – fristajl, betl, reprezent i tema. Čak im ni DJ nije falio, iako Srbija nije imala neki prelomni događaj kao stanovnici Bronksa koji su imali veliki nestanak struje u Nju Jorku 1973-e, koji su iskoristili da krađom dođu do didžej opreme. U Srbiji je nestanak struje bio konstanta a naša tamnoputa braća iz nižeg sloja krađom su se snalazili samo kada je šahtove trebalo pretočiti u gvožđe, pa je samim tim pronalazak miksete za stanovnike Slane Bare bio neuporedivo teži nego za praočeve žanra u Bruklinu i Bronksu. Ova grupa je čak i rep modu skapirala pravilno, oblačili su se više reperski nego sve grupe do tada, a da ne pričamo o reperskom duhu, jer su jedini skapirali kako je rep spoj mladosti i fly-nosti, pa pogledajte samo Robin Hood, koji se nose kao da su pošli da odaju poslednju poštu svom siromašnom drugu što je život izgubio na šinama, a onda pogledajte Beat Street. Bili su sveži, mladi, unosili su hip-hop živost u sve što rade, gledaš ih i imaš želju da budeš deo ovakve klike, da te bar na jedan dan vode sa sobom po gradu, jer je sigurno da se bolje zezaju od MC Besta, uostalom on može da te odvede samo na miting protiv Slobe.
Možda je vreme i da popričamo o dvostrukim standardima i o tome da Aca Lukas i Čipi iz Osvajača kod ljudi imaju dodatni respekt (dobro možda Čipi nema) jer ih doživljavaju kao neke eks-rokerske glave koje svojim slušalačkim afinitetima zaslužuju folk pare, dok Beat Street ne zaslužuju dens pare, iako su Beat Street više učinili za kulturu repa nego što su Čipi i eks-metalci iz Amadeus benda uradili za bilo šta osim za imidž sellout rokera. Uostalom samo jedna grupa od pomenutih je semplovala Chuck D-a, dok je basista one druge grupe – lik sa glasom kastrata i bradom koju nosi kao da je futuristički rok-operski gitarista koji svira na najgoroj žurci u Raju – išao da tuče novinarku Blica, stoga je pravo vreme da počnemo da dajemo više poštovanja za Husu i Bebu.
Funky G feat. Duck & Tap 011 – Sutra je novi dan (1994)
Ovaj spot, a i pesma, se ne može bolje opisati nego jednom od najupečatljivijih prijavica iz iste – „luda ekipa sad se skupila da pokaže svima kako treba da se kulira“. Jer kao što možete da vidite, ovde je svaka reč istinita. Ako Funky G, Duck i Tapiri 1994. nisu bili luda ekipa, ja ne znam ko je. Plus moramo priznati da su dosta jaku demonstraciju kuliranja dostavili u ovom spotu, tako da svi koji ga pogledaju mogu da kuliraju gde god i kad god žele. Samo 18 sekundi je dovoljno da u potpunosti shvatiš i drugu najupečatljiviju prijavu „sve je pod kontrolom – napravili smo lom“, jer bukvalno prvo što vidiš je da se Dača Duck odaziva na „eee Funky G“, a ako te to nije poslalo u ludake i napravilo lom u glavi, predlog Milana Tapira sigurno hoće – „ajd da uradimo jednu stvar, iskuliramo, razumeš, da ih otkinemo do jaja“. Kreće zujalica i znaš da definitivno više nema mesta za brigu, vidiš da su i tu ribe u kamionetu, iako im je kasnije posvećeno pažnje malo više nego u standardnom spotu Chiraq savagea, da Gagi, Dača i Milan (koji se jedini i potrudio neki flow da nafura ovde) uskaču i iskaču iz strofa kao nenormalni, plus su tolko ubeđeni da nema potrebe da imaju nikakvu temu, već da samo plasiraju misli i da je to dovoljno za praćketinu. Naravno da su u pravu ovi lavovi, jer pored toga što je numerica izbacila citate za svakodnevnu upotrebu, očigledno da je nabrijala i momke iz Prti Bee Geea da bace maleni omaž, dok su LUD i Bone su odradili rimejk cele numere posle više od 10 dina kako je izleteo orginal. Normalno ovo su devedesete, tako da ne možemo a da ne prokomentarišemo stajling, koji kad vidiš moraš da se zapitaš dal je ovaj spot bio na ripitu kod French Montane neposredno pre nego što je smislio ime za tejp „Wave Gods“, jer bukvalno nema ko u to vreme posle gledanja spota ne bi pitao za svaki artikal koji su obukli momci – „matori gde si ovo uzeo i kolko para?“.
Gru – Pravo U Raj (1994)
Očigledno je da nikad ne treba da pričaš sa osobom ako krene da ti objašnjava kako je neko „tata“ određenog muzičkog žanra i da tako pojednostavljuje čitav niž kulturoloških uticaja i izvođača koji su doprinosili tom žanru, ali se mora priznati za svakog magarca koji je ikad izjavio kako je Gru – tata domaćeg repa, zapravio je bio u pravu. Od Gruovog albuma praktično počinje priča srpskog repa, odnosno ovaj singl je polazišna tačka svega. Jedna od onih pesama koje su bile zabranjivane za vreme crnih 90-ih, stim što počinjem da mislim kako nijedna pesma zapravo nije bila zabranjivana stvarno jer sam ih sve viđao na Palmi, ali je danas popularno pričati to, kao što svaki novinar iz tog doba ima priču kako je vlast htela da ga ubije i kao što svaki lik od Žabca pa nadole ima anegdotu gde Arkan ispada budala. Što bi neko i zabranjivao Gru-a koji repuje o getu i trenerkama, ne ide mi da je bio pretnja Slobinom poretku i da ga je Sloba stavio na nišan uz Dadu Vujasinoić i Ćuruviju, mada nije isključeno da je Marko Milošević urgirao neki vid zabrane kada je video da na scenu stiže još jedan go-getter, doživljavajući Gru-a kao najveću pretnju za svoj status fly dečka broj 1 u mini-Jugoslaviji.
Gru je definisao rep stil kojim će domaća scena da krene, pucački fazon koji je nekako bio i očekivan u post-ratnoj Srbiji sa nestašicama hrane i struje i sa neuspelim revolucijama i viškom naoružanja, pa nije čudno što smo postali jezgro West Coast fazona, tvrdog gengsta repa, dok su naše komšije Hrvati, sa svojim uvek previše dobrim mišljenjem o sebi preuzeli East Coast fazon, odnosno kulturnije i skoro filozofsko prenošenje rima. Spot izgleda kao da je duh najgoreg Crip ubice iz Comptona zalutao i ušao u telo mladog Srbina – Dalibora, ceo G stav je tu, čak mu se i glava trese kao da je „Gangsta Krazy Loc“ iz Rollin 60s bande, bio je ovo jedan funky brat i to spelovano sa: p-h-u-n-k-e-e. Ako se neko pita kakva je situacija bila 95-e, ovaj spot će mu pokazati stanje jasnije nego da si ga vremenskom mašinom vratio u poslednji red iza napaćenih ljudi koji čekaju u koloni za ulje i šećer, znači ovo je esencija jednog vremena i sigurno da ni Gru nije shvatao kakav artifakt je stvorio.
Sunshine – Žaklina Traži Sponzora (1995)
Kul osobe, i sve one persone koje su imale dva grama mozga da skapiraju šta je kul i zajašu taj talas, bengale su devedesetih Prodigy na svojim kasetofonima, i svaka jajara je znala The Fat of The Land manje više napamet. U isto to vreme u Srbiji je počeo da hara Sunshine koji je zbog više od 2 stvari podsećao na srpsku verziju Prodigy sa instrumentima, ako ne na Cypress Hill u eri Temples of Boom. No sada nije vreme ni mesto takvoj diskusiji, ovde smo da prokomentarišemo ovu klasik numeru i spot za istu.
Jedna stvar koja je izdvajala ovaj spot od svih prethodnih u Srbiji je to što je svaki kačket, dres i bilo koji drugi odevni predmet u videu bio očigledno original i eksluzivno nošen po prvi put za ovo snimanje. Pored puno nabrijanih bajovića koji pumpaju tegove i poziraju u gaćama ili bez majica, naši bratići su odlučili da udare maleni balansero za sve svoje fanove i tako po prvi put u srpskom rep spotu imamo tu čast da vidimo i jednu golu dojku na dve sekunde. Bas lepa atmosfera koja opisuje jedan trenutak u ludom vremenu, a evo dvadesetak godina kasnije moram da priznam da žalim što smo kao društvo krenuli pogrešnim putem i što recimo ovakve glave i ova muzika nisu bile tema serije i gas koji furaju omladinci iz serije Porodično Blago, koja je nepotrebno uništila način razmišljanja mnogim smradovima u našoj napaćenoj zemlji.
Robin Hood – Getostorija (1995)
Dok mitski pljačkaš iz Šervudske šume i njegova banda veselih momaka nikad nisu bili atraktivna tema crncima iz Amerike, sem za kombinovanje sa rečima kao robbin i the hood, zanimljivo je da je ime Robin Hud po dolasku repa na ove prostore izdeljeno brže nego što će na času fizičkog birati lika koji je ponovio razred; brže nego što po otvaranju nove igraonice u kraju neko stavi kaparu na nadimak „killer“. Razlozi za taj razvoj događaja postaju očigledni iz gledanja njihovog najčuvenijeg spota, Getostorija, koji su beogradski rep pioniri izdali posle dobrih 7-8 godina delovanja na sceni. Naime koliko god da su Robin Hood bili vidno izgasirani na radikalne buntovničke rep grupe poput Public Enemy i N.W.A., niko ovde ipak ne deluje kao da će nešto radikalno preduzeti, sa izuzetkom možda srednjeg lika (Žabac) koji je došao u zvaničnoj jakni devedesetih i čija strofa počinje dosta uverljivim „ulica kriminal droga, pravila stroga / kako pobeći od toga – niko ne može to znati“. Pravi i neponovljivi conscious rep prerušen u gangsta zvuk i idealni predstavnik muzike koja je bila na snazi 90-ih ne samo u „Jugi“ već i u celom svetu, odrastanjem jedne generacije uz MTV koji nas je ubedio da će svi pa i najveći problemi sveta (#1 je bio AIDS) biti izlečeni ako pevamo o njima dovoljno iskreno. Kako da te ne odradi i povuče u bajkovitu prošlost refren pevan RnB glasom odvrnutim na desetku, od (pretpostavljam) Beograđanke koja šeta kroz maglu i dim negde u blizini Mostarske petlje ali kao da je pronašla frekvenciju i sada prima i kanališe sav pravični bol ovog sveta kroz svoj refren o sudbini svih ljudi. Kao što je bila moda u to vreme, provučena je mala metaforička strela i za Slobu Miloševića varijacijom zadnjeg refrena tako da glasi „this is the world of the madman in the tower“.
Gru – Biću Tu (1996)
[Pogledaj „Biću Tu“ na YouTube]
Kad vam sledeći put neko bude pričao o sankcijama i nedaćama 90-ih i kako se čekalo u redu za hleb i mleko, morate da budete svesni da je u isto to vreme Gru izbacio jedan ovakav spot sa plejadom likova kao što su Marko 187, sve četri modelsice u tigrastim helankama i na pola dupeta šorcevima, anonimni crnac i jedan od jačih cameoa u srpskom repu sa Niggorom iz Montenigersa. Fiksni telefon u obliku narandže na koji dahće Sindi, hotline broj koji sam bar tri puta probao da nazovem, Ševrolet džip koji se pretvara u polu-kabriolet, Najk basket dresovi i još brda sranja koja da sad gledaš a nisi Srbin i ne razumeš srpski, mislio bi da su u pitanju Nemci ili Francuzi iz devedesetih. Naravno samo ako se izbaci logo na početku i kraju pesme koji odaje esenciju bednog srpskog dizajnera iz tog nesretnog perioda.
Rhythm Attack – Mi Pričamo o RAP-u (1996)
Možda nose ime kao da su dizel-tehno bend koji pravi najbolje underground žurke po Štutgartu 94-e, ali su Rhythm Attack bili grupa sa rep singlom koji možda ima i najviše „classic“ hip-hop osećaj od svih do tada, a sa albumom koji ima naziv „Direktno sa Ulice“ može da znači samo da su ovo retki old skul reperi koji su dobro preslušali USA repčinu i shvatili šta je njegova esencija. Redak je takav naziv jednog 90’s albuma koji ni danas ne bi štrčao jer zvuči kao ime mikstejpa koje je Žutom palo na pamet dok je tetovirao „thug life“ tetovažu na stomaku.
Pesma je o ljubavi prema rep muzici i osudama okoline koja je na rep gledala kao buku bezvrednu normalne diskusije, dok su ovakvi fanovi crnačke kulture utirali put za vaše dabovanje kojim ste juče na instagramu povećali nivo svoje socijalne svestranosti. Respekt za momke koji su samo želeli da pričaju o repu jer moram priznati da me kompleksira kada čujem metalce kako pričaju o solažama Igi Malstina ili rokere koji će da diskutuju o najboljem koncertu Springstina iz 77-e, jer rep fanovi danas pričaju o muzici jedino u smislu nabrajanja repera a u temu ulaze tek da bi proglasili nešto dobrim ili sranjem, u 99% slučajeva bez objašnjavanja zašto je tako. Da su Rhythm Attack ostavili veći trag možda bi ljudi danas pričali o repu sa više dubine od „Biggie je bio najveći car“ i ne bismo bili zarobljeni u beskonačnom loopu sa rok dinosaurusima koji će smarati o omiljenom periodu Bob Dilanovog stvaralaštva dok rep fanovi ni dalje ne mogu da navedu šta je to što repera kao Biggie čini toliko posebnim.
Na kraju spota simbolično šutiraju oznaku „hit dana“ i sempluju Farrakhana da bi kvotu realness-a napunili do 100 posto, uz zaključak da i „sada kada para imamo u džepu mi opet pričamo o repu“.
Who Is The Best – Baby (1996)
MC Best je te 96-e kruzirao Beogradom tražeći prsten kojim će zaprositi svoju dugogodišnju verenicu a pošto je svaki prsten bio skuplji nego dva budžeta za tadašnji WITB album, na pamet mu je pala ideja kako bi mogao da je iznenadi nečim najiskrenijim što jedan reper ima, a to su njegove rime. Napravio je najbolju jebačku numeru stare škole i sa refrenom u kojem su stihovi „if you are a bitch you are not my lady“ pridobio je na večnost srce svoje današnje supruge. Ova priča nema trunku istine u sebi, ali bi mogla da objasni zašto pesma neprekidno balansira između žestokog mizoginizma i istinske ljubavi prema ženama ili zašto Drej ide od toga da izjavljuje kako „za nju uvek biću tu“ i traži da mu izabranica bude „laf“ a odma zatim priča kako „kučke tretira mučki“. Rime su im oskudevale kao i većini old skul repera ali je dečje rimovanje nadomešteno sa vrhunskom muzikom i atmosferom koja bi i danas zagrejala žurke na nivou puštanja Nelijeve „E.I.„, pa je greota što je ovaj klasik propustio da se vrati u život za vreme 90’s dens throwback ekstravagance koja je trajala skoro čitavu deceniju.
Treći reper poznat i kao „onaj što izgleda kao da pušta mali nokat i na paji je“ ima neke dobre prijave kao kada kaže „bolesna si kučko ajde sada bjaži“ a donosi i najbolesnije poređenje u domaćem repu, odnosno liniju „vrlo pozitivna kao HIV“ koja jezivije zvuči jer je izgovara lik koji izgleda kao da je 8 dana do saznanja da je pozitivan na HIV. U strofi je pokrio i sve vrste penisa, odnosno „veliki, mali, prav ili kriv“, a kad smo već kod krivog penisa, MC Drej izgleda kao onaj brkati meksičko-američki pornićar koji ima falus što je oblika banane a pritom liči i kao da bi mogao da bude sin od oca modernog satanizma, Antona LaVey-a, samo što je umesto očevog zanata odabrao puteve seksualnog istraživanja i nazvao je sebe Mr. Pervertido. Pesmu krasi i najjači shoutout ikada začinjen internom forom iz spavaće sobe – „pozdrav mojoj kučki voli te naš team – you little fuck, you know what i mean ; ) “ , a završava se skruovanim vokalom, što je za ovako erotsku numeru metaforički prenesen završni čin seksualnog klimaksa, genijalan mali detalj koji nam nije pobegao.
Bus 47 – Sam (1996)
Još uvek se vode rasprave koja pesma je započela „cloud rap“, kultni podžanr koji je vladao repom na internetu sa početka 2010-ih, ali nema sumnje da je taj pravac začet u Srbiji sa ovom maglovitom numerom. Neko ovom baji nije slao diskove iz Nemačke redovno, ili je dečko samo bio previše oslonjen na kontigent albuma koje je zavaljao u zamenu za album World Cup Mexico 1986-e, jer zvuči kao Kurtis Blow na pajdu koji je isečen mišomorom i praškom za pecivo. Ova numera je napravljena da ti posluži u kriznim životnim momentima, onda kada hoćeš da se osećaš manje usamljeno tako što ćeš primiti pomoć od lika kog ne znaš ali koji je „savršeno sam“ mada postoji rizik da će gledanje ovog spota da ubrza tvoju odluku da privežeš kamen oko svog zgloba i skočiš sa najviše lokacije u najbližu reku. Puštanje ovog spota u momentima kritične depresije postaje neka vrsta ruskog ruleta i može te zavozati na jednu od dve strane, dakle ili će ti poslužiti kao spas ili si adios druže, a ako si sklon sličnom avanturizumu sačekaj da ti depresija zakuca na vrata i nalij se sa sedam decilitara vinjaka i jednim bromom, te se vrati na ovaj link kako bi ponovo pustio pesmu i stavio svoj život na kocku.
Ovo je definitivno umetnička numera sa Shamalajanovskim twistom, s tim što je umetnik preduhitrio film „Šesto Čulo“, jer glavni lik u spotu sve vreme hoda sam i gleda melanholično ljude koji igraju basket, stoji na ogradi potpuno usamljen (što je prizor koji se ne viđa često osim ako gledalac nije komšija koji je sišao da baci đubre/ode do klajdže), niko ga ne primećuje, radnja se odvija kao da lik ne postoji, tako da je ova numera i spot samo metafora, jer je glavni lik mrtav, on je duh koji nije svestan svoga stanja jer je prognan da provodi vreme u limbu svojih sećanja i tek kada se seti kako je ona poginula jer ju je ubio u saobraćajnoj nesreći dok je bio pod dejstvom teških narkotika, dobiće dozvolu od Boga da napusti Zemlju i njegova duša će opet biti spojena sa njom tamo gore.
Monteniggers – Ducka Diesel (1996)
[Pogledaj „Ducka Diesel“ na YouTube]
Da su 1996-e postojali internet i društvene mreže verujte mi da bi sigurno postojao Ducka Diesel challenge gde bi klinci rodjeni izmedju 85-88 snimali sebe i svoje drugare ko moze što brže i sa što manje grešaka da odrepuje celu pesmu jer sam to isto iskusio i u Prokuplju sa Acom V. kao i kada sam otišo kod kumića na Kanarevo brdo gde je dominirao neki crnogorac koji je bukvalno mogao za manje od minut i po da odrepuje bez greške celu numeru, i sad kad vraćam film kapiram da je to bila jedina stvar koja ga je činila najkul osobom u tom od mene starijem društvu, pošto se isto tako dobro sećam da je imao veliki nos i nije bio baš lepo obučen. Sad kada gledam sa ove vremenske distance, izgleda da je matrica za klasik spot te 1996. bila da imaš što više dobrih fufa, bar jednog crnca u spotu (ovde ih je više) i bar jednog up and coming repera, a sad su tu čast dobili mladi nabrijani Full Moon. Moram da priznam da mi je 21 godinu kasnije i dalje lepo dok ispratim ceo tekst napamet, mada sad uzivam malo više iskren da budem, jer onda je bilo par pojmova koje nisam kapirao nažalost, kao što su „tvrd kao hrid“, „imao sam mali arsenal“, „rana rak“ i „citostatik“. Hvala im pre svega na proširenju mog vokabulara kao i na tome što sam slušao ovakve pesme a ne smrdljivi željko bebek leb i sol e da imam ko što nemam eks ju tužni rok. VOTKA RUM PAZI BOMBA BUM!!!
Sunshine – Misli Mene Gone (1996)
Pravi trippy Twin Peaks spot spojen sa Apači indijancima, koji su tih godina u pop muzici bili veoma popularan element, jer su MTV-em vladali hitovi na kojima se plasiraju indijanski vajbovi i 90-e godine su bile vrhunac ere u kojoj se muze indijanska mističnost. Polu čovek-polu mit zvani Ramirez zvučao je uvek deep, pomagalo mu je i što se dobro održavao van javnog oka i tako zadržao svoju mistiku a nije smetalo ni što izgleda kao lik kojeg mafijaški capo vodi sa sobom jer nije gadljiv na prljave poslove kao uklanjanje nečijeg tela u sumpornoj kiselini. Sve u svemu njegov fazon je kreirao atmosferu ove pesme a ostavio je lep prostor odnosno spustio odlično loptu samo da bi je Bane nabo u rašlje kada krene sa svojom strofom koja te podigne tačno na vreme, taman kada pomisliš da je ovo kul pesma do jedne mere, on razmrda sranje, stavi novi sprat na celu konstrukciju i pruži ti želju da ovu pesmu čuješ još bar 600 puta u životu.
Najviše su ispali carevi jer su uspeli ono što su samo rokeri uspevali do tada, a to je da ne znaš baš o čemu pričaju iako to verovatno ni nije posebno pametno niti ima puno smisla, odnosno ima smisla onoliko koliko i bilo koja stvar na svetu ima smisla, kao što urinal za pišanje ima smisla za modernu umetnost, ipak uspeh je Sunshine-a što su reperi ovde prvi put uspeli da odrade tu rokersku prevaru, da izgovaraju nebulozne stihove i da zvuče do jaja i da budeš u fazonu kako je ovo vanvremensko next level sranje, pružili su konačno mladom rep fanu šansu da se ruga čoveku do sebe kako ga treba ugušiti trakom sa kasete od Cukića ako ovo ne kapira.
Who Is The Best – Običan Dan (’96 Remix feat. Voodoo Popeye & Kiza Robin Hood) (1996)
https://www.youtube.com/watch?v=wSB-iFZL6Mc
Kao što smo već videli ovi pioniri beogradske scene prvo su se predstavili javnosti sa „Decom revolucije“ i tu svoju protestnu crtu neće izgubiti ni 4 godine kasnije sa izlaskom debi albuma „Welcome to Belgrade“. A kako bi je i izgubili kada duh bunta nije napuštao ulice glavnog grada ništa više nego što duh jurenja kite napušta mladu thotianu. Svi su te 1996. bili navučeni i W.I.T.B. prvo zaslužuju hvalu što su uspeli da sačuvaju vodeći spot „Baby“ na striktno party temama ali nije dugo prošlo dok se svrab nije vratio i kao pravi fiks nametnuo se zvezdani remiks još jedne party trake čiji se refren poigrava sa imenom javnog neprijatelja #1, kroz stih „iako nemam dobar plan, ja sam kao slobodan i radim šta hoću“. Tu negde nažalost dolazimo i do trenutka gde spot gubi efektnost jer, ako je Andrej pevajući ovaj refren smeo da pošalje i srednji prst Slobi kao da je to deo ugovorenog rep bifa a ne borba na život i smrt, mora da je postojala tačka kada se neko od učesnika zapita „da li je ovaj bunt možda previše lak?“. Sve je to ipak u prošlosti i lako je biti general posle bitke, važno je da je jedna prava vrednost zastupljena linijom „još jedan običan dan, Zvezda je pobedila Partizan“, ali kad pominjem generale ne mogu da se ne zapitam jednu stvar a to je zašto je Kiza iz Robin Huda došao na snimanje spota na temu noćnog života obučen kao Immortal Technique. Jedan mogući odgovor je da su mu pomenuli samo da spot počinje sa reperima iza rešetaka, ali izostavili da pomenu kako će njihovo majmunisanje uveliko početi na istim rešetkama a da će 67% ostatka spota biti još jedna seksomanska fantazija u skladu sa ustanovljenim brendom grupe. Brending osećaj ispred svog vremena demonstrirali su i obojica gostiju, Kiza i Vudu Popaj, koji uleću stihovima „Reci mi ko je lud kao Kiza Robin Hud“ i „Ja sam otmičar američke žene – Vudu Popaj, svi znaju za mene“. Lep iako faličan memento iz vremena kad je grad izgledao kao jedna velika žurka ako si bio uzrasta od 6 do 14 godina.
Gru – Srce (1996)
[Pogledaj „Srce“ na YouTube]
Domaća verzija „Mind Playin Tricks“ i „Gangstas Paradise“ izmešana sa teškom srpskom emocijom izazvanom najgorim prilikama koju je neki narod doživljavao u tom momentu i Tupakovskim suočavanjem sa bolom. Pesmu otvaraju linije koje svako zna napamet, a krajnje je vreme da priznamo kako Gru ima najjače otvaranje pesama ikada, ne znam dal je slučajno otvarao pesme najmoćnijim linijama ali jebeno je znao da ubedljivo otvori svaku pesmu. Istovremeno je i balada i tvrda pesma i pop pesma i rep pesma, pečat jednog vremena, opelo za pale ulične ortake i molitva za one koji su zalutali na pogrešnu stranu puta, oproštajno pismo za svoj grad koje nikad nećeš imati snage da pošalješ, knjiga utisaka natopljena suzama ali je njen najveći doprinos što je jedina gengsta rep pesma u kojoj se pominje „geto“ – pojam koji prosečnom Srbinu alarmira „bullshit“ detektor ovde ipak neće zvučati veštački, pa Srbin neće komentarisati kako „ovi opet kopiraju crnce“ već će blenuti u spot i gutati svaku reč ove gengsta balade. Jedina pesma koju će jednako da osete i devojčica kojoj je najveća bol bila ta što joj je spomenar iskliznuo po kiši u kanalizaciju i lik koji uveče zaspi držeći pištolj čvrsto u levoj ruci, potresna je svaki novi put i verovatno je najbolja srpska rep pesma 90-ih.
Voodoo Popeye – Voodooinstalater (1996)
[Pogledaj „Voodooinstalater“ na YouTube]
Da je raspad jedne kulture spor proces najbolje pokazuje činjenica da je Srbija 1996. još uvek imala tolike rezerve samopouzdanja i povezanosti sa svetom da smo bili prva zemlja ikad sa svojom verzijom Slim Shady-a, dok je Eminem u detroitskoj kamp-prikolici još prebrajao slogove sa Illmatic-a. Ono što je za Amere bio belja sa zapušenim nosem i iznenađujuće dobrim rimama, kod nas se u prototip verziji manifestovalo kao baja iz Zemuna sa još zapušenijim nosem i hirurški zaoštrenim intelektom, koji ruši svaku prepreku pred sobom kada je pretvori u aforizam ili predmet vica. Mit o Popaju krenuo je za većinu upravo podvodnim spotom za „Voodooinstalater“ u kom ne stižemo ni da dobro pogledamo neobrijanog kufi zemunca sa kajlom a već nam je bacio četiri i po različite metafore o razarajućem efektu koji će imati na estradu i domaću hip-hop scenu. Nemam poverenja da je autor ovog spota uspeo da pobegne iz zemlje kao što su uradili svi drugi vizuelni umetnici te decenije, jer neke od ovih animacija nemaju nikakvog smisla – do jaja je crtani Popaj koji radi rep pokrete, kao i kad se Oliva baci na egipatski dens; nije nerazumljivo ni to što Popaj napumpava gumenu lutku sisate plavuše, ali zlatna ribica koja okeanom seje ljudske bebe? Ipak pošto se u jednom trenutku ekranom prošetaju 3D slova sa formulom za glauberovu so koju popaj tad pominje, siguran sam da su i bebe samo neka metafora za koju sam previše glup.
Verovatno je najbolje za sve što se Popaj posle jednog uspešnog albuma povukao u andergraund, inače bi po svoj prilici ovaj zemunac danas dobijao milione vjuova na besne akapela fristajlove o aktuelnoj vlasti. Ovako smo ostavljeni sa lepim sećanjem na lucidne dragulje kao „Voodooinstalater“, Otmičar“, „Katrin“ pa i „Nije Ti Fazon“, koje doduše ne smeš da pustiš nigde u javnosti jer će iz svoje rupe izaći najprašnjavija osoba u 1000m radijusu da ti odrepuje svaku reč i objasni da se sav rep završava sa Popajem. Znači stvarno isto kao Eminem.
Оставите одговор