Earl Simmons a.k.a the Dog bio je rođeni luzer, agresivac dobrog srca, a njegova adikcija nastala je prosto jer nije imao šta da jede, pa se konstantno održavao pijanim ili izdrogiranim. DMX je jedino tako mogao ugušiti moralnost koja mu upravlja dušom i koja nije bila evolucijska prednost kada je trebalo izaći na ulicu i otimati ženama tašne.
Imao je 11 godina kad ga je majka ostavila ispred doma za najgoru decu i već tada je shvatio da ovaj život najverovatnije neće biti prijatna vožnja. Bila je to dobra priprema za skoro deceniju dugo tumaranje po hodnicima industrije na kojima su sva vrata imala znak „zabranjeno za kerove“ a ovo je pas sa nekoliko problema u glavi koji nije prestajao da reži i laje. Ne mislim samo metaforički jer je on stvarno lajao na svakoj pesmi, i pritom previše podsećao na Nine-a i niko nije verovao da ima ikakav komercijalni potencijal.
Kada je Irv Gotti konačno došao u Def Jam, uspeva da ubedi glavnog ješu u odelu da je Earl Simmons oluja koja se sprema da opustoši Pafijev i Jiggin piknik, i DMX izdaje multiplatinum album koji debituje na prvom mestu Bilboard top 200 liste sa singlom koji menja pravac u kom se kretao rep.
Najlegendarniji rep lejbel dobija neočekivanu superzvezdu i Lior Koen nudi DMX-u bonus ček od milion dolara ako uspe da napravi još jedan album u roku od mesec dana. Ovo je ker koji ne odbija kosku i izdaje drugi (skoro) masterpiece u jednoj godini. Album prolazi još bolje od prvog i ostaje 3 nedelje na prvom mestu Billboard top 200, te DMX postaje prvi živi reper sa dva #1 albuma u istoj godini.
„I made $144 million dollars for [Def Jam] that first year. I felt vindicated.“
Album otvara „My Niggas“ intro, energični roll call za prave crnce a DMX je poznat kao neko ko je uvek tu za sve svoje prave crnce. Mislim da nije imao pravog prijatelja jer ne veruje ljudima, ali je imao ekipu od dvesta budala koji se voze iza njega na motorima spremni da izbuše plućnu maramicu svakom ko na pitanje „what’s my name?!“ ne ukrsti ruke da bi napravio X znak.
Ako pustiš ovaj intro pet puta zaredom dobićeš neizdrživu želju da uzmeš štrafciger i izađeš na ulicu kako bi nekom obio kola. Verovatno se šrafcigerom i ne mogu obiti kola, al’ DMX je sigurno to uspeo bar jednom u životu. Na skali loših stvari koje bih radio dok slušam muziku, DMX je drugi samo posle M.O.P.-a koji te provereno teraju da sapleteš malu devojčicu i ukradeš joj telefon.
Znate ono u Matrixu kad Neo dođe do telefonske govornice da bi ga preselili u „pravi“ svet i onda se sa tog mesta koncentriše neka energija i svuda eksplodiraju male varnice, e pa kao da je od toga Swizz Beatz napravio bit za intro u kojem je upakovano više vrućine nego što C-Murder može da ponese u svojim pantalonama kada ulazi u klub u Savani.
Drugu pesmu sa albuma otvara najpoznatija „shock value“ linija u repu o krvavom znaš već čemu zbog toga što je opštio sa lešom (i osetio tačno nula griže savesti). Samo Dark Man X može da napravi pesmu kao „Whole Crew“ i da ne zvuči kao preterivanje jer je to jedina osoba koju si mogao da zamisliš kako se u fer tuči batina sa trideset likova. Mogu da zamislim da tri ekipe od po 12 likova odvaljuju DMX-a daskama i lancima i on se svaki put diže iznova i nasrće na njih, krvave glave grize nečiji vrat, namanjuje sve dok ga konačno ne olome i ostave da leži u nesvesti ali samo nakratko jer će se opet dići, otići kući da se izleči čajem od trave i blantovima premazanim barutom a onda posle 14 dana ponoviti sve ovo. Ne mogu doduše ni da zamislim da DMX ima kuću, kao što ne mogu da zamislim da Majkl Majers ili Dzejson Vorhis imaju kuću i u njoj sobe i kuhinju, DMX prosto postoji samo da bi radio stvari koje jedino DMX može da radi, a kada nije tu onda živi na mestu gde i ostali izmišljeni zlikovci i superheroji.
Svi (nekadašnji) reperi su kao superheroji iz stipova, a DMX je bio prvi antiheroj. Ne kao Deadpool već više usamljeni stepski vuk koji bi u apokaliptičnom filmu obavezno putovao sam, ali bi onda spasao život devojčici bez roditelja koja je sama na svetu i koja bi želela da putuje sa njim do obećane zemlje, a on bi je sve vreme terao od sebe i ljutito govorio kako sa sobom nikad ne vodi nikoga jer su ljudi nepotrebni teret. Onda bi sklopili prijateljstvo jer bi ga ona ipak pratila i dosađivala mu, a on bi na kraju umro nakon što joj je spasao život jedan zadnji put.
Aint No Way donosi dobre pretnje ali i linije koje daju neke lekcije o njegovim omiljenim životinjama kao : „Have you forgotten what it means when a dog shows his teeth? Let me break it down for you: He’s about to attack you“. Ipak nastavak linije – „Still standin’ here faggot? You must want me to smack you“ – te vraća iz Nacionalne Geografije nazad u DMX-ov state of mind.
DMX je dosta vremena na svojim pesmama potrošio objašnjavajući koliko ga nervira „pussy ass“ vrsta crnja i mislim da ja nikad ne bih prošao njegovu audiciju za prijatelja. Volim ga jer mu jer mu istinski idu na kurac ljudi koji su previše friendly i hoće da budu svima simpatični, a pogotovo ćeš da ga nerviraš ako se osećaš previše ugodno u svojoj koži.
„He usin’ yo’ style, that make him yo’ child“, govori Styles P u „We Dont Give A Fuck“ pesmi koja je najverovatnije bila diss za Ja Rulea, i jedinoj pesmi ikada u kojoj reč „titty“ zvuči gengsta.
„Keep Ur Shit the Hardest“ ima neke prejake trube i onaj „bring it back“ Swizz Beatz skrečing, karakterističan za rano Ruff Ryders doba. Jebeni Swizz je prvi NY producent koji je imao radnu etiku koju su te godine zadali južnjački bitmejkeri kao Mannie Fresh i Beats By The Pound, ljudi kojima je trebalo jedno popodne da naprave 20 bitova.
U ovoj pesmi hvali pozu čoveka koji je završio u kovčegu i to je druga najsmešnija linija za mrtvog lika u sanduku posle Jay Z-eve „look at him, still sleeping“.
Iz srca nam je podario i himnu tuge „Slippin“ koju je proveo 6 meseci pišući, i koja će pogoditi duše jednako metal fanovima na reprizi „Woodstock“-a i rep fanovima koji ovakvu dozu emocije u muzici nisu osetili nikada pre, i ovo je traka koju ćemo viđati po celom internetu kada se kada se DMX jednog dana pridruži Pac-u i Bigiju u raju. Ako DMX uopšte može da umre.
„Was it my fault, something I did / To make a father leave his first kid, at seven doin my first bid„. Kada slušam ovo samo želim da se vratim u 1980-u da zagrlim malog DMX-a, kupim mu sladoled i kažem mu da ga sada mnogo ljudi voli i da ga više niko nikad neće povrediti.
https://www.youtube.com/watch?v=ZWTJl6IVFFs
Dogs 4 Life je još jedna prelepa balada za njegove crnce/pse i Swizz Dame Grease je opet stavio neke dobre trube u refren.
Nu-metal i rep su bile dve najkul stvari u 1998-oj godini pa je neko dobio i ideju da upari čoveka koji je bio Lucifer za mejnstrim medije, sa DMX-om koji ne može da pobegne od princa tame. Za razliku od prvog dela, atmosfera je ovde dosta maglovitija i prati je neprijatnost, osećaj kao da si u praznoj haunted bolnici u kojoj čuješ samo majku koja još uvek oplakuje izgubljeno dete, nesvesna da je zaglavljena sa njim u čistilištu.
U pesmi dolazi do dobrih moralnih zaključaka, u celom užasu nekako se i pročišćava od grehova iako završava u večnom plamenu pakla jer u startu nije jasno rekao – ne. Stvarno dobra lekcija.
„No Love 4 Me“ je jedina smeće pesma i ovo preskačem, a klasik posse cut „Blackout“ napravljena za The Tunnel sadrži i rivalstvo dve zvezde, koje potiče iz ranih 90ih, i inspirisalo je Jigginu najbolju gostujuću strofu na grimey bitu gde se hvali kako je on „ghetto nigga doin’ Will Smith numbers“. Posle ovog albuma nije bio jedini.
Otvara se X u susretu sa Bogom i priznaje da je lako grešiti ali je previše teško živeti sa tim, i imao je sve odgovore već ovde ali im se nikad ne vraća i do današnjeg dana nastavlja da povređuje i sebe i nas. Ovo je osoba koja je napravila klasik pesmu sa Sisqo-om i najlepšu molitvu posle molitve Patrijarha Vaseljenskog za vreme Seljačke Bune u St. Peterburgu tako da vas molim da večeras bar dva minuta žmurite i šaljete pozitivne signale za DMX-a kako bi imao intervenciju svevišnjeg i izbavljenje. Ako rep ima pravo na jedno čudo, neka ono bude spas za kera.
Оставите одговор